-          „Čiko, da niste videli moju lutku negde“ pitao je zabrinuti glasić malene devojčice  „taman sam pošla da je tražim kad...“

-          „Ne brini ništa, siguran sam da ćemo je već negde naći“

-          „I moja mama...sad je bila tu...gde...“ glasić je postao uplašen i zbunjen, a u njenim okicama pojavile su se suze.

 

Čovek u belom odelu joj je prišao i pomilovao po kosi.

 

U njegovom dlanu osetila je toplinu i nekako joj je odmah bilo bolje.Nije više mislila na mamu, a straha i svega što sa njim ide momentalno je nestalo.

-          „Čiko, ko si ti?“ upitala ga je.

 

Čovek u belom odelu je ćutao i smešio se.

 

Odjednom je u daljini, ili joj se činilo, negde u dubini ugledala nešto što je ličilo na njenu izgubljenu lutku.

-          „Čiko, eno je, eno je!!!“ vrisnula je oduševljena, iako nije bila skroz sigurna da je to zaista ona.

-          „Eno je dole na onom putu!“ pokazivala je prstima.

 

Čovek u belom odelu je i dalje ćutao.

 

Jedan beli kombi je naleteo na nju, pregazivši je.

-          „Neeeee!!!“ vikala je ljutito devojčica.

Sledeći auto ju je zaobišao nemarno, a potom još jedan iza njega.Naredni je opet pregazio.

-          „Čiko, ali zašto je gaze, to je moja lutka?“ javio se ljutiti glasić.

 

Čovek u belom odelu je nemo posmatrao prizor.

 

Nekoliko prolaznika prošlo je pored nje, ne pogledavši je.Neki šetač bi je pak pogledao i nastavio dalje svojim putem, kao da je nije ni video.

-          „Sklonite je s puta!!!“ vikala je devojčica „molim vas!!!“

Jedna starica je prišla i konačno, kao da je čula njeno udaljeno vikanje sklonila je s puta u stranu.

-          „Hvalaaa!“ devojčica je ponovo bila srećna i klateći se sa strane na stranu zadovoljno posmatrala čoveka u belom odelu.

Starica je nešto uznemireno objašnjavala i mahala rukama, a potom se pojavilo dosta ljudi, koji su okupirali lutku.

Jedna žena u crnom mantilu uzela ju je u naručje i neutešno jecala.

-          „Mama, mama, to je moja mama“ prepoznala je devojčica, obraćajući se čoveku u belom.

-          „Ali zašto plačeš mama?“ čudila se devojčica.

-          „To je samo lutka mama, kupićemo novu, lepšu i bolju, samo nemoj da plačeš mama.“

Devojčica se zagledala malo bolje u lutku i nešto joj nije bilo jasno.

-          „Hej, ali zašto ova lutka toliko liči na mene?“ pitala je zbunjeno.

 

Čovek u belom je najzad progovorio.

-          „Hajdemo, vodim te na jedno mesto puno lutaka i raznih igračaka.A znaš li šta je najbolje od svega?“

-          „Šta?“ upitala je devojčica.

-          „To, što možeš da izabereš koju god hoćeš.A znaš li šta još?“

-          „Štaaaa?“ upitala je razdragano devojčica.

-          „Sve su besplatne“ čovek u belom odelu joj je namignuo, uzeo za ručicu i poveo sa sobom.

 

 

 

Posvećeno jednoj nepoznatoj devojčici u jednoj dalekoj zemlji.