Tada je upalio lampu i osvetlio prostor iznutra.Svetlosni zraci su mu najpre zabljesnuli oči, a onda je podigao lampu iznad glave i osvetlio celog sebe.Bio je to patuljak, veličine deteta od dve godine, samo što nije ličio na njega.Delovao je dosta starije.Na glavi nije imao kose, baš kao što je rekao.Sedeo je na nečemu dole, ali pogled mu nije razaznao na čemu tačno.Neke hartije, papiri i knjige bili su svuda oko njega.Čak je mogao uočiti da su na tim uskim zidovima bile okačene neke minijaturne slike.Ni na jednom filmu, niti snu, nije video takvo stvorenje.Prvo što mu je prošlo kroz glavu bilo je da možda malo liči na patuljka Tupka iz Snežane, ali nije bio siguran.Davno je gledao taj crtani.
- „Pa gde ti je kapa“ pitao ga je.
Patuljak se na to nasmejao glasno.
- „Nisam ja lik iz nekog crtanog filma.Moram da te upozorim.Umem da čitam misli, pa sam tačno video na koga ti ličim.Pa gde ga nađe.Baš njega“ držao se za stomak i nije prestajao da se smeje.
- „Šta radiš tu dole?“ nastavljao je sa pitanjima „Odakle si?“
- „Ovde živim, a odakle potičem to i da ti kažem ne bi ti ništa vredelo.“
Razmišljao je dalje šta da ga pita.Imao je bezbroj pitanja.Još nije bio siguran da li je patuljak zao ili dobar.Oduvek je verovao ljudima.Držao je do teze da je svaki čovek dobar dok se ne dokaže suprotno.Pa čak i nepoznat čovek.Pa čak iako nije čovek, već samo neki patuljak sa druge planete.
- „Čime se hraniš“ nastavio je.
- „Ako te zaista zanima mogu ti reći, ali odgovor će ti možda delovati čudno.Ne hranim se poput vas.Hranim se malo drugačije“ zastao je pa dodao „Moja hrana je ljudska ljubav“
- „Ljudska ljubav“ ponovio je iznenađeno.
- „Da.Ljubav.Što više volite, to ja imam više hrane.Ali nemoj pogrešno da me shvatiš, ne uzimam je od vas, nemate nikakav gubitak.To je samo moja potreba.Tamo odakle sam ja niko nije gladan.Nikad ne nedostaje hrane.Možeš li da zamisliš kako je lep moj svet?“
Pokušao je da zamisli.
- „Pitao si me zašto živim ovde.Ranije sam bio među vama.Naravno, krio sam se.Niko me nikada nije primetio.Moje srce nije moglo podneti mnoge stvari, pa sam se spustio ovde dole.Kad padne velika kiša, nađem drugo sklonište. Znaš, ja sam jako mlad, ali sam naglo ostario došavši na vašu planetu.U poslednje vreme sam često gladan.Tek po koja mrva ljubavi me povrati, da mi snage za novih deset dana.U svakom gradu, u svakom selu nalazi se po jedan ovakav patuljak.Neki patuljci imaju izobilje hrane, tako da nisu ni primetili razliku u odnosu na svoju kuću.To pak kod mene nije slučaj.“
- „Svako od nas jednom u životu bude poslat na vašu planetu.Pitaćeš me zbog čega.Objasniću ti.Šalju nas ovamo, rekao bih, da bi zapamtili.Zacrtali za ceo život ovaj bol koji smo ovde doživeli.Sećam se nekih patuljaka, kako nas ti zoveš, kad su se vratili kući.Vratili su se sa duplo više ljubavi.Patnja koju su doživeli na vašoj planeti ih je naučila da cene svim srcem ono što imaju kod kuće.“
- „Pa to znači da si ti privremeno ovde.Kad se budeš vratio nazad ponovo ćeš biti mlad“ pitao ga je.
- „Da, tako je“ rekao je.
Priča mi je delovala neverovatno.Poželeo sam da bacim kratak pogled na tu planetu.Samo jedan mali pogled krajičkom oka.
- „Kako mogu da ti pomognem dok si ovde?“ pitao sam ga „Nema potrebe da živiš tu dole.Moja kuća je velika.Pođi samnom, smestićemo te negde, ako ti odgovara skučeni prostor, možeš se useliti u orman ako hoćeš.“ 
Patuljak se malo nasmejao.
- „Šalim se.Možeš zauzeti ceo tavan.Sređen je i topao.Nećeš nam biti na teretu, pošto ne jedeš ništa.Neće ti faliti hrane, jer imamo dvoje male dece.Jedno je tvoje visine, jedno je malo veće.Znači, hrana je tu, samo treba da se poslužiš.“
Iznenadilo ga je kako o svojoj deci priča kao o nečijoj hrani.
- „ A mislim da bi im se i svideo.Šta kažeš?“
Tišina je ponovo preovladala.Lampa se isključila, pa je mrak prekrio otvor.Video je nečiju senku kako ga posmatra, pa se naglo okrenuo.Ponovo je to bio onaj isti dekica.Stajao je naspram njega i gledao ga zabrinuto.
- „Vi ipak ne psujete.Vi zaista pričate sa nekim dole“ rekao mu je i prišao otvoru.Pokušao je da vidi šta se nalazi dole, ali naravno bezuspešno.
Pridigao se u uspravan položaj.Obrisao je kolena i ruke od sitnih kamenčića i pomerio se pustivši dekicu da gleda dole u mrkli mrak.
- „Dakle, s kim ja to pričam“ pitao ga je dok se ovaj sit nije nagledao.Pravio se lud i hteo je njega da napravi ludim.
- „Mora da mi se opet učinilo“ nasmejao se dok je sa čela brisao znoj.
- „Mora da je tako.Čuvajte se sunca, ume da bude opako u ovom delu dana“ rekao mu je.
- „Pitam se, koliko ste para izgubili kad ste još uvek ovde“
- „Mnogo deda.Mnogo“ izlupetao se, ali ga je sve ovo zabavljalo.
- „Pa ništa onda.Doviđenja još jednom.Idem da se sklonim sa sunca“ rekao je i krenuo svojim putem, malo odmahnuvši štapom.
- „Doviđenja još jednom.Nadam se da neću biti ovde i treći put kad budete prolazili“
Ponovo se spustio prema otvoru i lampa se upalila.
 
nastaviće se