Prolazili su dani, meseci, godine.Deca su rasla i sad su već dostizala duplo veću visinu u odnosu na njega.Krenula su u školu, pa su sve manje vremena provodili u društvu patuljka.Sa školom su došli i prvi pravi prijatelji.Naravno, kako je vreme odmicalo, deca su polako zaboravljala na patuljka.
Patuljak je sve više vremena provodio sam na tavanu.Nikakav zvuk tada nije dopirao od gore.Makar da su se koraci čuli, koji bi potvrdili njegovo prisustvo na tavanu.Nije ih bilo.Više ga nisu sretali ni u prolazu, pa je došao taj dan kada su svi, baš svi, zaboravili na njega.U potpunosti, kao da nije ni došao kod njih jedne tople večeri.Iščezao je iz njihovih sećanja poput vetra koji samo u prolazu tiho zanjiše grane , samo jedan tren pre nego što povede igru sa nekim drugim granama u nekim drugim udaljenim šumama.Crna rupa ga je progutala ili je možda on baš upravljao njima.
A onda jednog kišovitog dana patuljak je došao u njegovu sobu i samo rekao
- „Došlo je vreme da krenem kući“
Samo toliko.Tih nekoliko reči.Osmeh mu je i dalje bio prisutan.Sada je nekako posebno sijao.Razumeo sam ga.Vraća se tamo, gde nema nijednog zla.Ni jednog pomisla na zlo.Negde daleko, gde nijedan ljudski mozak ne bi dopreo.
- „Znači, vreme je“ pitao ga je
Samo je klimnuo glavom u znak odobravanja.
- „Koja je procedura odlaska.Samo ćeš nestati ili...“ pitao ga je.
- „Videćeš.Staviću ti ruke na glavu i poći ću stazama kojima si ti hodao.Od rođenja, pa sve do ovog trenutka, ako već ne budem iščezao.Ti samo reci kad si spreman“
- „Pa valjda ćemo se prvo pozdraviti“ rekao mu je.
- „Da, naravno.Još jednom da ti se zahvalim na toplom domu koji si mi pružio.Stvarno si mi olakšao život ovde“ rekao je to i zagrlio ga.Stegao ga je jako.Mogao je osetiti kako mu srce kuca.Imao je osećaj da ga neko dodiruje prstima upravo tu odakle su dopirali otkucaji.
- „Hvala tebi što si me makar malo naučio da budem bolji, nego što jesam.Nije to toliko puno, ali ipak dovoljno za nas ljude, složićeš se, zar ne...“ pitao ga je.
Opet je mirno klimnuo glavom.
- „Spreman sam“ rekao mu je.
Patuljak mu se nasmešio, malo pomerio one krajeve ušiju i spustio mu ruke na glavu, negde u predelu slepoočnice.
- „Idemo prvih deset godina“ rekao je „a onda ćemo napraviti pauzu“
Zatvorio je oči i krenuo put povratka.
Lice mu je naizmenično menjalo izraze i boje.Ono što je primetio, bila je svetlina njegovog lica i mladolikost kakvu kod njega još nije video. „Moje rođenje, mora da je to...“ pomislio je.
Uglavnom su se zadržavale slične grimase na njegovom licu, uglavnom propraćene osmehom mira.
Nakon sat vremena primetio je promene.Boje je nestalo.Osmeh se ugasio.Mir sa njegovog lica je iščezao.Prve bolne grimase i trzaji, kako lica, tako i čitavog tela tresle su ga poput groznice.Bilo mu ga je žao, ali ovog puta nije mogao da mu pomogne.Krenuo je kući.
A onda je odjednom otvorio oči.Bilo je to kao da je sanjao neki strašan košmar.Silovito je udahnuo vazduh i pao na pod.Samo se strovalio dole.
Podigao ga je i smestio u fotelju.I dalje mu je celo telo drmala neka snažna groznica.
- „To su bile prvih deset“ rekao mu je patuljak.
- „Znači, ulazimo polako u devedesete, ustvari već smo ušli“ pomislio je, na šta je patuljak već klimnuo glavom.
- „Ono što sledi će me vratiti kući.Već sada to osećam“ tiho je rekao, a onda se uspravio, ustao i ponovo mu se obratio
- „Moramo da završimo, ono što smo počeli“ ponovo mu stavivši ruke na glavu.
Kako su mu samo hladne bile, poput leda.Zatvorio je oči, a on je već tada znao da ga uskoro već neće biti.
Već sa prvim minutima odjednom je ostario.Naglo poput samog života, koji ako ne pripaziš na njega, bude upravo tako brzo i naglo.
Telo je počelo ponovo da mu se trese, mnogo jače i brže nego prošlog puta.Ispuštao je čudne zvukove, ali svi ti zvukovi su bili puni patnje i bola.Proživljavao je sve stvari koje je jedno dete od deset godina preživljavalo tokom devedesetih.I one zaboravljene stvari koje su bile nevažne, pa skrajnute u neki zabačeni deo mozga, sve je on to pronalazio i ponovo živeo.A kada se život od deset godina proživi za sat vremena, onda se i sva ta patnja nagomila i bude kao pucanj pravo u srce.Kao da je taj pucanj i odjeknuo u toj tišini dnevne sobe.Kao da ga je stvarno čuo.
Patuljkovo telo je počelo da se suši i sužava.Osetio je kako već polako gubi dah.Disanje mu se smirivalo, a onda je i utihnulo.Jecaji su najzad prestali.Ponovo je zavladao onaj pređašnji mir.
Ali pre samog mira desilo se nešto neobjašnjivo.
Čitavo patuljkovo telo se postepeno pretvaralo u prah.U početku polako, a onda sve brže i brže.Prah, kao pesak, je prekrio čitavu sobu.Za trenutak se zaustavio u vazduhu, da bi već u sledećem izleteo kroz sve prozore i rupe koje su vodile napolje.Prišao je prozoru čisto da vidi gde će se deti taj prah.Poleteo je visoko prema nebu.Mogao ga je još videti u manjim količinama, a onda je sve nestalo.
Na podu je ostala stara odeća koja je jedino odavala nečije tuđe prisustvo.
Bila je to odeća patuljka sa neke druge planete.
I dan danas stane i pogleda u nebo.
Samo se zaustavi i zuri.
- „Da li ćemo ikada ponovo sresti one koji su otišli na neku drugu planetu“ uvek se pita dok nepomično stoji i gleda u nebo.
Patuljak je sve više vremena provodio sam na tavanu.Nikakav zvuk tada nije dopirao od gore.Makar da su se koraci čuli, koji bi potvrdili njegovo prisustvo na tavanu.Nije ih bilo.Više ga nisu sretali ni u prolazu, pa je došao taj dan kada su svi, baš svi, zaboravili na njega.U potpunosti, kao da nije ni došao kod njih jedne tople večeri.Iščezao je iz njihovih sećanja poput vetra koji samo u prolazu tiho zanjiše grane , samo jedan tren pre nego što povede igru sa nekim drugim granama u nekim drugim udaljenim šumama.Crna rupa ga je progutala ili je možda on baš upravljao njima.
A onda jednog kišovitog dana patuljak je došao u njegovu sobu i samo rekao
- „Došlo je vreme da krenem kući“
Samo toliko.Tih nekoliko reči.Osmeh mu je i dalje bio prisutan.Sada je nekako posebno sijao.Razumeo sam ga.Vraća se tamo, gde nema nijednog zla.Ni jednog pomisla na zlo.Negde daleko, gde nijedan ljudski mozak ne bi dopreo.
- „Znači, vreme je“ pitao ga je
Samo je klimnuo glavom u znak odobravanja.
- „Koja je procedura odlaska.Samo ćeš nestati ili...“ pitao ga je.
- „Videćeš.Staviću ti ruke na glavu i poći ću stazama kojima si ti hodao.Od rođenja, pa sve do ovog trenutka, ako već ne budem iščezao.Ti samo reci kad si spreman“
- „Pa valjda ćemo se prvo pozdraviti“ rekao mu je.
- „Da, naravno.Još jednom da ti se zahvalim na toplom domu koji si mi pružio.Stvarno si mi olakšao život ovde“ rekao je to i zagrlio ga.Stegao ga je jako.Mogao je osetiti kako mu srce kuca.Imao je osećaj da ga neko dodiruje prstima upravo tu odakle su dopirali otkucaji.
- „Hvala tebi što si me makar malo naučio da budem bolji, nego što jesam.Nije to toliko puno, ali ipak dovoljno za nas ljude, složićeš se, zar ne...“ pitao ga je.
Opet je mirno klimnuo glavom.
- „Spreman sam“ rekao mu je.
Patuljak mu se nasmešio, malo pomerio one krajeve ušiju i spustio mu ruke na glavu, negde u predelu slepoočnice.
- „Idemo prvih deset godina“ rekao je „a onda ćemo napraviti pauzu“
Zatvorio je oči i krenuo put povratka.
Lice mu je naizmenično menjalo izraze i boje.Ono što je primetio, bila je svetlina njegovog lica i mladolikost kakvu kod njega još nije video. „Moje rođenje, mora da je to...“ pomislio je.
Uglavnom su se zadržavale slične grimase na njegovom licu, uglavnom propraćene osmehom mira.
Nakon sat vremena primetio je promene.Boje je nestalo.Osmeh se ugasio.Mir sa njegovog lica je iščezao.Prve bolne grimase i trzaji, kako lica, tako i čitavog tela tresle su ga poput groznice.Bilo mu ga je žao, ali ovog puta nije mogao da mu pomogne.Krenuo je kući.
A onda je odjednom otvorio oči.Bilo je to kao da je sanjao neki strašan košmar.Silovito je udahnuo vazduh i pao na pod.Samo se strovalio dole.
Podigao ga je i smestio u fotelju.I dalje mu je celo telo drmala neka snažna groznica.
- „To su bile prvih deset“ rekao mu je patuljak.
- „Znači, ulazimo polako u devedesete, ustvari već smo ušli“ pomislio je, na šta je patuljak već klimnuo glavom.
- „Ono što sledi će me vratiti kući.Već sada to osećam“ tiho je rekao, a onda se uspravio, ustao i ponovo mu se obratio
- „Moramo da završimo, ono što smo počeli“ ponovo mu stavivši ruke na glavu.
Kako su mu samo hladne bile, poput leda.Zatvorio je oči, a on je već tada znao da ga uskoro već neće biti.
Već sa prvim minutima odjednom je ostario.Naglo poput samog života, koji ako ne pripaziš na njega, bude upravo tako brzo i naglo.
Telo je počelo ponovo da mu se trese, mnogo jače i brže nego prošlog puta.Ispuštao je čudne zvukove, ali svi ti zvukovi su bili puni patnje i bola.Proživljavao je sve stvari koje je jedno dete od deset godina preživljavalo tokom devedesetih.I one zaboravljene stvari koje su bile nevažne, pa skrajnute u neki zabačeni deo mozga, sve je on to pronalazio i ponovo živeo.A kada se život od deset godina proživi za sat vremena, onda se i sva ta patnja nagomila i bude kao pucanj pravo u srce.Kao da je taj pucanj i odjeknuo u toj tišini dnevne sobe.Kao da ga je stvarno čuo.
Patuljkovo telo je počelo da se suši i sužava.Osetio je kako već polako gubi dah.Disanje mu se smirivalo, a onda je i utihnulo.Jecaji su najzad prestali.Ponovo je zavladao onaj pređašnji mir.
Ali pre samog mira desilo se nešto neobjašnjivo.
Čitavo patuljkovo telo se postepeno pretvaralo u prah.U početku polako, a onda sve brže i brže.Prah, kao pesak, je prekrio čitavu sobu.Za trenutak se zaustavio u vazduhu, da bi već u sledećem izleteo kroz sve prozore i rupe koje su vodile napolje.Prišao je prozoru čisto da vidi gde će se deti taj prah.Poleteo je visoko prema nebu.Mogao ga je još videti u manjim količinama, a onda je sve nestalo.
Na podu je ostala stara odeća koja je jedino odavala nečije tuđe prisustvo.
Bila je to odeća patuljka sa neke druge planete.
I dan danas stane i pogleda u nebo.
Samo se zaustavi i zuri.
- „Da li ćemo ikada ponovo sresti one koji su otišli na neku drugu planetu“ uvek se pita dok nepomično stoji i gleda u nebo.
- kraj -