Normal 0 false false false Već kada je bilo kasno otišli smo na burek.To nam je bila tradicija i kod kuće, nije mogla da prodje niti jedna nedelja, a da se ne zaputimo desetak ulica dalje do pekare „Mladost“, čije je samo ime delovalo apsurdno smešno, jer je unutrašnji ambijent ličio na sve samo ne na mladost.Stari stolovi sa mušemama na kvadratiće učinili su da pekara zaliči na neku kafanu.To nama ništa nije bilo važno, sve dok smo tu mogli uživati u čarima najboljeg bureka na čitavom svetu.Deda je uvek uzimao sa sirom, dok bih ja sa mesom, naravno i jogurt uz to.“Kao što čovek ne može bez žene, tako i burek ne može bez jogurta“, govorio bi deda, a ja upijao svaku njegovu rečenicu, iako ću mnoge tek kasnije razumeti.

Nekako kada dođe sećanje na njega,gotovo uvek mi zamirisu u sećanju i ti najbolji bureci iz pekare Mladost.