Igrom slucaja zivot me je ponovo doveo u taj grad, ovoga puta na godinu dana, na sluzenje vojnog roka u osamnaestoj godini.
Na regrutaciji blag osmeh na mom licu nije promakao oficirima koji su jedva cekali da se malo nasale samnom:
- E moj vojnice, ne bih se ja smejao da sam na tvom mestu.
Smesio sam se malo od muke, a malo od radosti, jer od svih zabiti koje su rastrkane po citavoj Jugoslavij, a koje sam mogao dobiti, ipak sam izvukao premiju, barem sam tako mislio.
Da se oficir nije salio, uverio sam se vec u prvim danima vojske, kada su mi iz korena iscupali moj, a umesto njega ubacili neko strano telo, neki tudji zivot.
Ja nisam bio od onih malobrojnih koji se loze na vojsku, trudeci se da u svemu budu najbolji, ja sam bio tu zato sto sam morao.
Spavaonica je brojala dvadesetak kreveta na sprat.Bilo je tu vojnika razlicitih nacionalnosti, veroispovesti i mentaliteta.Tek tu uvideo sam koliko razlicitih ljudi postoji, koliko smo samo svi zajedno bili razliciti.
U prvim danima, obicno dok sam lezao u svom gornjem krevetu, pre nego sto ce se ugasiti svetlo, pomisljao sam kako tih godinu dana nikad nece proci.
Kasnije sam se vec navikao.
Sve na kraju prodje.